Koliko puta umrijeh
koliko puta se raspeh nad sobom,
nad stazama kojima lutam
i nad životom u kojem smisla ne vidjeh
Koliko puta u prah se pretvorih
i prosuh se uokviren u svoje jade
misleći da u rukama držim spas nad opipljivim
režući ga oštricama
u nebrojene mrvice neopipljivog
Koliko putra umrijeh
i ne zaplakah
nego sa smiješkom se rastadoh od svjetla
u mrak da pođem zauvijek
najcrnji, najfiniji,
najcrnji
Koliko puta umrijeh
a ostadoh živ
prevaren sam sobom
da iza sebe ostavljam svjetlo
i ispred sebe stotine rajeva
koje ću birati
Koliko puta umrijeh
a ostadoh živ
raspet
nasmiješen
uokviren u svoje jade
najcrniji
(bj)